Zagreb, 9. novembar 2019. godine
Ovo je zemlja za sve naše ljude
Ovo je kuća za nas
Ovo je kuća za svu našu decu
Pogledaj me, o pogledaj me
Očima deteta”
EKV
Biografije onih koji su preživjeli Prvi i Drugi svjetski rat uvijek su u meni stvarali duboki magnetizam. Čitani iz savremene Evrope, čine mi se da se radi o nestvarnim romanima, likovi koji nadmašuju književne kreacije, avanturisti bez izbora koji su često gubili živote od željeznih ruku, vatre, fanatizma. Oni koji su progonjeni, mučeni i trpani u koncentracione logore kako bi odbranili svoje ideje i još uvijek idu naprijed, potpuno su fascinantni.
Andrija Štampar je rođen u Drenovcu 1888. godine. To malo hrvatsko selo u to vrijeme nije imalo više od 140 stanovnika. Od tih dana, Drenovac je plovio kroz historiju mnogim morima: Austrougarskim carstvom, Kraljevinom Srba, Hrvata i Slovenaca (embrij prve Jugoslavije), fašističkom dominacijom Nacista-Ustaša, Narodnom Jugoslavijom i danas Republikom Hrvatskom. Tri dramatična rata u manje od 100 godina obilježavaju njegov karakter, kao i velike većine regije.
Štmapar je kažu naslijedio znatiželju za svijet, nemir i borbu za odbranu slobode svoga oca, profesora liberalnih ideja koji je zbog svojih političkih uvjerenja uvijek imao kofer spreman za bijeg. Od malih nogu njegova strast je bila medicina, ali zbog svoje hrabrosti da razumije svijet oko sebe, upisao se na jedno od najinovativnijih područja u to vrijeme, epidemiologiju, zdravlje u zajednici, preventivno zdravlje i međunarodno zdravlje.
Godine 1911. diplomirao je medicinu, a odatle je, sve do kraja svojih dana, njegov motor bio da širi principe javnog zdravlja u cijelom svijetu. Iako nam zvuči čudno, jedno od njegovih glavnih područja djelovanja bilo je iskorjenjivanje malarije u Hrvatskoj i susjednim zemljama. Koristio je pionirske tehnike osvješćivanja građana, poput prikazivanja filmova u zajednicama kako bi prenio poruku stanovništvu. I danas se u Maroku nalazi kip u njegovu čast zbog doprinosa zaustavljanju malarije u južnoj Evropi i sjevernoj Africi.
Preživio je prvi svjetski rat, stvorio Školu za javno zdravstvo i zagrebački Higijenski institut, ponovno je pobjegao s dolaskom fašizma te proputovao Evropu, Sjedinjene Države i Kinu kako bi proučio najučinkovitije metode promovisanja zdravlja majke i djeteta. Fašisti su ga zatvorili od 1941. do 1945., oslobodila ga je sovjetska vojska, i ponovo se, čim je to bilo bilo moguće, vratio svojoj strasti, javnom zdravstvu. Napokon, je svo svoje znanje i politička uvjerenja stavio u službu svijetu i bio jedan od promotora i tvoraca Svjetske zdravstvene organizacije (SZO). Jednoglasno je izabran za prvog predsjednika SZO. Umro je 1958. godine u Zagrebu, u 69 godini života prepunog intenzivnih iskustava, političkog opredjeljenja, bio je građanin svijeta, stvorio je globalnu organizaciju koja je, bez obzira što danas ima osnova da je se mnogo kritikuje, poboljšala čovječanstvu. Zdravstveni model kojem je pridonio u svojoj zemlji, Titovoj Jugoslaviji, bio je među najnaprednijim na planeti i premda u to vrijeme izraz univerzalnog obuhvata nije bio ni korišten, istina je da su svi njegovi građani imali slobodan pristup kvalitetnom zdravstvu, a medicinska skrb i prevencija bili su temelj svih zdravstvenih politika.
Gradec – Staro naselje u Zagrebu
LEvropa koju je Andrija napustio nije nimalo nalik današnjoj. Slijećući u petak popodne u onaj Zagreb u jesenjem ozračju, ukrašen, veličanstveno u nekim četvrtima i pravi socijalistički u drugima, razmišljao sam da je možda dobro da Andrija nije ni pomišljao da će njegova zemlja pretrpjeti još jedan bratski rat, da će organizacija čijem je osnivanju uveliko doprinio, SZO, pasti u ruke kapitalista filantropa i privatnih kompanija ili da će najveći napor za postizanje suživota i širenja socijalne države na starom kontinentu, Europskoj uniji, voditi horda birokrata u službi velikih firmi i banaka.
Svjestan sam da mi je teško kritizirati Evropu. Ne zbog bilo kakvog patriotskog osjećaja, već zbog pomisli kako se mogu žaliti nakon onoga što sam vidio. Ponekad je to kao da se osjećam Mozambikancem, Bolivijcem ili Burkinaoncem i očaraju me svjetla i postignuća starog kontinenta. Istina je da se većina ljudi na planeti još uvijek bori za socijalnu državu koja mu nalikuje. Štaviše, za ogromnu većinu ljudi prava nisu nešto za što se u svakodnevnom životu bore, ne razmišljaju se u tom pravcu, bore se samo (što nije malo) da prežive. Ali u ova tri dana u Zagrebu, razgovarajući s kolegama iz 12 evropskih zemalja, nisam sumnjao da ćemo, ako se trend ne preokrene, dugo žaliti za vremenom kada smo uživali u plodovima borbe onih koji su ostavili svoju kožu za našu slobodu i prava.
Andrija nije zamišljao da SZO padne u ruke filantropskih kapitalista i privatnih kompanija
Naš sastanak započeo je istog petka, u devet sati navečer, pod kišom koja je izgledala kao filmski set, intenzivna, konstantna, lijepa, čak bih rekao i ugodna. Krećemo prema kafiću Beertija, na čijem se prvom spratu nalazi bivša soba za sastanke nekadašnjeg Hrvatskog partizanskog odbora. Zamišljao sam ljude poput Andrije Štampara u toj sobi, u mračnijim vremenima od onih u kojima mi živimo. To je bilo mjesto susreta za sve članove Svjetskog zdravstvenog pokreta People's Health Movement (PHM) Europe. Tamo sam se zagrlio s nekim poznatim ljudima i upoznao sam nove članove. Heterogenost grupe me je uvijek fascinirala, članovi svih starosnih skupina i porijekla, borci i borkinje sa zajedničkim nazivnikom: spriječiti one koji žele da komercijaliziraju naše zdravlje.
Tokom tri dana slijedile su prezentacije, iskustva, uspjesi i razočaranja. Sofia Tzitzikoy nam je objasnila kako se u Grčkoj, usprkos zaboravu medija koji nas na taj način kažnjavaju, i dalje bore kako bi zdravstveni sistem, koji je već oštećen višegodišnjim politikama štednje, pružio pomoć hiljadama izbjeglica. Jan Schriefer je govorio o ogromnoj transformaciji nizozemskog zdravstvenog sistema, koji je nekad bio uzor svima a kako danas svaki građanin u Nizozemskoj mora plaćati privatno zdravstveno osiguranje. Vittorio Agnoletto nas je upoznao s nevjerojatnim zdravstvenim razlikama u italijanskoj regionalizaciji, i kako se neke od njih čak nalaze pred sudovima zbog nivoa privatizacije zdravstvenih usluga, jer se ne garantuje zdravstvena zaštita za sve građane koja je utvrđena italijanskim Ustavom. Sve su priče bile primjeri o nazadovanju u pružanju usluga, u njihovoj kvaliteti. Sve su bile nasljednice iste politike rezanja, štednje i komercijalizacije koju propagira kapitalizam Evropske komisije.
S obzirom na tu stvarnost i zbog imperativne potrebe, rađa se Pokret za zdravlje ljudi People's Health Movement.Osnovali smo se kao promatrači politika SZO, održavamo vezu u Evropskom parlamentu koji je uvijek na udaru politika komercijalizacije. U svakoj se državi pridružuje ili integrira s društvenim pokretima zdravstvene zaštite. Borbe su beskrajne, od lokalnih (lokalni komiteti za demokratizaciju zdravlja) do najstrateškijih na nivou kontinenta. Slušajući svakog od njih osjetio sam energiju kao i to da nisam sam na ovom putu koji me vodio za hiljadu i jedan kutak planete.

People's Health Movement Evropa
Ne samo da je fond važan, načini su također važni. Liturgija sastanaka PHM-a oduvijek mi je budila emocije, pogotovo uzimajući u obzir ogromne kapacitete svakog od članova (istraživači, poznavanje 4 ili 5 jezika, iskustvo itd.) znajući da se mogu obogatiti radeći u multinacionalnim agencijama ili agencijama Ujedinjenih naroda. Nema plaćanja niti usluga za prezentacije i razmijenjeno znanje. Simultane prijevode neki od učesnika, sa nevjerovatnim stavom, strpljenjem i predanošću, kvalitetom koji bi se na tržištu vrijednovao hiljadama eura.
Ponekad se radi putem digitalnih aplikacija koje vam omogućavaju da ih slušate na mobilnim telefonima, drugih puta se radi samo o tome da sjedite pored osobe kojoj treba prijevod i da joj šapćete na uho riječi koje povezuju borbu, otpor, snove da se već jednom i zauvijek zaustave udari na naše zdravlje. Članci se dijele, koriste se medijski resursi, videozapisi, poveznice, kampanje senzibilizacije. Ne stavlja se cijene ni za ništa, jer želimo da znanje bude slobodno, kao što ćemo biti i mi ako nam ga ne oduzmu. Na sastancima PHM-a se smije i slave se pobjede i plače se i sjeća se onih koji više nisu prisutni, ali koji su pomogli u globalizaciji borbe za prava, kao što je to bio slučaj s Davidom Sandersom (1945-2019.) ili Amit Sengupta (1958-2018.).
Sve priče bile su primeri prepreka u pokrivanju usluga, kćeri istih rezova, štednje i politike komodifikacije vođene kapitalizmom Evropske komisije.

Chiara prevodi s engleskog na francuski jezik za Vladimira – PHM Evropa
Šetajući Ulicom Kneza Branimira, nakon ponoći i osjećajući kako hladnoća ulazi u moja pluća, pomislio sam da bi, da je Andrjia živi, bio ovdje s nama, ovih dana, na strani onih koji ne žele napustiti zdravlje i na kraju život u ruke biznisa. Osjetio sam da ne postoji ništa što nas čini slobodnijima nego naše zdravlje, da nas ništa više čini humanim nego da opet osjetimo strah da će nam oduzeti ono što smo postigli i reakcija na to.
Naš sljedeći sastanak PHM-a će se održati u Barceloni. Moj grad, mješoviti, mediteranski, otvoren i podao, integrativan i borben. Kao što je rekao Amit Sengupta, nadam se da će se opet tih dana pojaviti magija u zraku, magija snage ljudi.
Iván Zahínos
Coordinador de Relaciones Internacionales
medicusmundi mediterrània
Traducido por Jasmina Mujezinovic