Koordinator za međunarodne odnose medicusmundi Mediterrània piše iz Nowhere i pronalazi srodne duše sa kojima može podijeliti vrijeme udaljenosti i sličnosti.
Ako me vidiš kako se vraćam, pričekaj
Gradim karijeru.
Dovedite u pitanje neuspjeh
na koji smo osuđeni “
Pedrá – Extremoduro
Jedna od mojih ponavljajućih fantazija je da prolazim kroz zamišljeni grad u kojem sam ja taj koji odlučuje o kvartovima, spomenicima, ulicama, jezicima, klimi, prijateljima koje želim posjetiti … Taj imaginarni grad je zbir od hiljadu mjesta iz drugih stvarnih gradova. Uistinu ne vjerujem u ništa, samo gradim kaleidoskop sa sjećanjima i doživljajima mjesta poput Sarajeva, Barcelone, Maputa, Quito-a, La Paz-a, San Salvadora, Lime, Luande, Cape Towna … Šetam Ferhadijom u Sarajevu. Skrenem desno i nalazim se ispred ogromnog parka okupanog Majkom Božijom iz bolivijske Amazonije. Ulazim u njegovo zelenilo i izlazim na Trg nezavisnosti u Quito-u. Kad pređem ogroman Trg, opazim ugao između ulica 24 Julho i Juliusa Nyerere-a u Maputu i njegovog stalnog strujanja zraka, prodavača indijskog oraga. Zatim sjednem na žičaru Paceño i penjem se u visinu … to je beskonačno putovanje, u moj zamišljeni grad u kojem su svi ljubazni, koji je pun poznatih ljudi koje mogu vidjeti uvijek kad poželim.
Psiholozi kažu da izolacija pojačava strahove i može potaknuti ono najgore u nama. Pobjegnem u svoj imaginarni grad kada mi zidovi postanu tijesni, kada mi nedostaje kisika i kada mi ekrani postanu višak. Kako dani prolaze, ta fantazija mi postaje sve jasnija. Usavršavam svoj zamišljeni grad: dodajem mirise, sjaj, okuse, nivo kisika … Na tom putovanju mogu provesti sate tražeći u svom neuronalnom programu glasove ljudi koji žive u tim kvartovima, a koji su poput mene u ovom trenutku, zatvoreni u svojim kućama i postavljaju sebi beskrajna pitanja. Ponekad osjećam da izolacija gotovo polovine planete čini moj imaginarni grad stvarnijim. Mislim da su i drugi ljudi, oni koje volim, također na svojim mentalnim putovanjima, da također sanjaju da jednim klikom mogu vidjeti sebe bilo gdje na planeti … Osjećam da sam bliži svima vama, sada kada smo svi morao živjeti istu stvarnost. Zatvaram oči …

“Predivan dan”
Jasmina Mujezinović
I vidim Jasminu kako izlazi na balkon da zapali cigaretu. Nebo je jarko plavo, prekrasan proljetni dan. Naslonila se na ogradu i iz svoje zgrade još uvijek može vidjeti oštećenja od gelera na susjednim fasadama. Sarajevo ima traumu, više od 4 godine opsade. To su hiljade dana zatvorenih u kućama, misli Jasmina. Trenutna situacija je podsjeća na te tragične dane. Gleda oko sebe: grad u dolini, okružen lancem divljih planina udaljenih samo nekoliko stotina metara. Priroda, misli ona, daje nam signal, upozorava nas i možda nam prijeti. Osjeća se kao da smo je svi već dugo zaboravili, i sad nam skreće pažnju.
Tišina, grad diše tišinom. Restorani, barovi, prodavncie, škole … sve je zatvoreno. Noću policijski sat. Još sličnosti sa ratom. I budućnost, bez perspektive, bez prihoda.
Razmišlja o ženama za koje radi .Zatvorene su u svojim kućama. Neke su zatvorene sa svojim zlostavljačima,a rijetke koje su imale sreću, u Sigurnu kuću. Jasmina se polako kreće po balkonu razmišljajući o tome da dolaze teška vremena, ali kao i uvijek, zna da će se ljudi Sarajeva izdignuti iz svega … granate, bombe, zločini nisu uspjeli da to spriječe, a neće ni virus. Utješila se ljuljajući se u svojoj fantaziji, toliko jednostavnoj koliko i miloj: opet ćemo zajedno piti kafu, zajedno se smijati i stvarati bolji život. Misli na nas, našu djecu i sve osobe u potrebi koji su na kraju krajeva bitniji od nas samih.
Kad napustim Grbavicu u Sarajevu, pređem most Suade i Olge. Udahnem duboko i osjetim miris vlažne šume, a tropski zrak donosi mi rezignirane uzdahe. Udahnem zemlju, Ekvador, koja se u to vrijeme već suočavala s dubokom krizom, nakon deset godina rasta.

“Sa mamom! Njena ljubav i njene riječi su podrška u svakom trenutku. Sada zajedno u izolaciji”
Catalina Arrobo Andrade
Tamo izlazi Catalina sa majkom na kafu u dovrište kuće u prekrasnoj Loji u Ekvadoru. Osjeća da je mir u ovom ruralnom okruženju antiteza bombardovanja katastrofalnim vijestima. Gleda ispred, ogromne livade, kuće u njenom okruženju koje joj toliko govore o tome kako ljudi žive. Život nas je okrenuo, misli, planeta je ta koja je nametnula ovu pauzu, neodređenu, neizvjesnu, čudnu. Brojevi mrtvih koje novine objavljuju je tjeraju da se naježi, ne postoje granice, dob, etničke grupe, društvene klase … iako će u Ekvadoru, kao i u svim zemljama Latinske Amerike, nejednakost će odnijeti živote prvo onih najsiromašnijih, onih koji neće moći izdržati karantenu što će ih jednostavno ostaviti bez hrane na stolu. Ova Država ostavlja mnoge ljude na cjedilu. Prije samo nekoliko sedmica su se poduzimale mjere otpuštanja radnika u javnom sktoru, od kojih su mnogi bili zdravstveni radnici, koji su se posljednjih godina pridružili državi.
Vijeća i sporazumi s MMF-om i Svjetskom bankom stigli su u najgorem trenutku, a u Ekvadoru je bilo nestrpljivih ušiju da sve to čuju nakon što su godinama podržavali financijske strukture koje su konsolidirale neoliberalnu globalizaciju. Gradovi su reagirali, misli Cata, onoliko koliko su mogli. Gradovi već stoljećima ne ratuju međusobno. Države to nisu prestale raditi. Ono ljudsko se nalazi u gradovima, kod mojih komšinica. Priča i priča sa svojom majkom, sanjaju da je ovo kraj jednog svijeta i da će onaj koji dođe biti manje grub, jednostavniji, svjestan. Sjećaju se drugih kriza koje su opustošile njihovu zemlju, “Praznika banaka” i masovne migracije stotina hiljada Ekvadorca. To se činilo kao kraj svijeta, ali ipak, bio je kraj jednog svijeta, početak drugog.
Izlazim kroz stražnje dvorište seoske kuće u Loja-i, i spuštam se avenijom Beni Mamoré de Riberalta. Još uvijek uspijevam pronaći fragmente kipa Huga Cháveza razbacanih posvuda. Prošlog 20. oktobra neki su ga stanovnici srušili, u isto vrijeme kada se srušilo 13 godina vladavine Evo Moralesa. Više od desetljeća najznačajnijeg društvenog napretka jedne od siromašne djece Latinske Amerike, Bolivije, nestalo je za samo nekoliko sati.

“Naša kuća, čuvamo se kako bismo sačuvali druge”
Maria Angélica Toro i njena kćerka Ámbar Graffe
María Angélica i njezina kćerka Ámbar su pobjegle u kući bježeći od užasne vrućine. Unatoč tome što je venecuelanska, María Angélica e osjeća 100% Riberalteña. Prepješačila je svako naselje amazonskog grada. Sjeća se anketa koje su radili, od kuće do kuće, kako bi znali kako su ljudi živjeli, kakve su bile njihove kuće, koliko je trudnica, koliko starijih ljudi i kako se to odražava na zdravlje ljudi. Kako bi ta informcija bila korisna kada bi vlada htjela ublažiti štetu najsiromašnijima! María Angélica je preslikala Riberalta-u u svojoj glavi. Ne prestaje se preborojavati u glavi i procjenjuje da više od 70% stanovništva živi od neformalnog rada. Ono što toga dana zaradi je ono što jede tog dana: taksti – motori, proizvođači brazilskih oraha, domaćice … Narod gladuje, a ulični protesti počinju, nakon 10 dana mjera … a mi ,preostaje nam još najmanje 15 dana. Čita vijesti iz Europe. U Boliviji je izolacija još strožija. U zavisnosti od broja lične karte, možeš izaći u kupovinu samo 1 dan sedmično. Osmogodišnje zatvorske kazne zbog kršenja izolacije. Raspravlja se o nedostatku slobode i apsolutne svijesti o poznavanju slabog zdravstvenog sistema koji ne bi mogao podnijeti lavinu slučajeva. Osjeća strah.
Manjak ljudskosti dokazuje se u stvarnim slučajevima: mrtvi koje nije moguće kremirati zbog nedostatka novca njihovih porodica, leševi kojima nije moguće dati mir…. Čita novine, gleda televiziju u društvu svoje kćeri i majke. Tri generacije žive zajedno u ovim vremenima zatočeništva i pričaju o svojim životima, prošlosti, strahovima i iluzijama. Znaju da je ovo poklon koji nikada neće zaboraviti. Gleda svoju kćer kako se igra s lutkama i priča sa onim neživim komadima plastike da operu ruke prije igranja „kuhinje“. María Angélica, koja zna kako parazitske bolesti ubijaju hiljade djece u njenoj regiji, sanja da bi ova kriza mogla promijeniti navike koje spašavaju život.
Posljednja šetnja. Koračam ulicama crvene zemlje Amazonije i nastavljam prema periferiji moje Babele, prema plažama Xai-Xai u Mozambiku. Iz ptičje perspektive vidim samo topli haos grada u afričkoj provinciji. Kad sam ušao u kuću, nađem Violetu i njenu porodicu, i jednog gosta koji je došao da ostane, strah.

“Kad ti kuća postane univerzum jer je ulica opasna”
Violeta Bila
Violeta zna da je odrasla u zemlji koja ima jedva 45 godina. Država je danas odraz onoga što je pokušala biti. Ostali su samo simboli, zastave, himne, govori koji govore o narodu i divlja ekonomija koja zaboravlja većinu. Njegov kritički um ne prestaje ispitivati šta to sve ovaj virus donosi. Ona je Afrikanka i zna kako bolest nejednako ubija te kako iz bolesti nastaje također i biznis i zdravstvena isključenost. Čita vijesti privatnih klinika u Maputu, koje najavljuju hospitalizacije za liječenje virusa u vrijednosti od 2500 eura. U zemlji u kojoj većina stanovništva živi s manje od jednog dolara dnevno, samo će elite moći preživjeti. Ne razumije kako u Mozambiku namjeravaju poduzeti iste mjere kao u nekim europskim zemljama. Virus je isti, stvarnosti nisu. Hoda gore-dolje po dnevnoj sobi dok promatra svog sina i pita se svaki put kad čuje “fiquem em casa”, na koju kuću misli? Hiljade ljudi živi na ulici, a u drugim slučajevima, njihove kuće nisu ništa drugo do limeni krov pod kojegim žive porodice od sedam ili osam članova, stotine hiljada ljudi koji rade na ulici i ono što danas zarade je njihov hljeb.
Boji se otkaza, svađa, društvenog haosa, u konačnici i smrti. Posljednjih dana dok je išla na posao čula je na ulicama da bolest šalje đavo ili možda Bog. Sluša o čudesnim lijekovima za liječenje novog virusa: pomiješati vodu sa kosom koja se čuva između stranica Biblije. Očaj ne poznaje granice. Stalno joj se ponavlja jedan san: sada kad ne mogu ići u strane zemlje, mašta o tome da bogate klase Mozambika koriste javni zdravstveni sistem kako bi bar jednom zauvijek osjetili šta znači biti dio naroda. A zašto ne sanjati da će tako biti i u budućnosti? To bi bio najbolji pokazatelj da smo zaista izgradili sistem za sve.
Šetam plažom Xai-Xai i vidim Barcelonetu u pozadini. Još nekoliko metara i u kući sam. Do mene dopire lupanje lonaca, uzvici, zvižduci, aplauzi. Oči mi se ovažiše. Pridružujem se ovacijama. Neka nikad ne prestane ovo priznanje onima koji brinu o nama. Otvaram oči.
Ova je sveska napisana zahvaljujući razmišljanjima Jasmine Mujezinović (Sarajevo, Bosna i Hercegovina), Catalina Arrobo (Loja, Ekvador), María Angélica Rojas (Riberalta, Bolivija) i Violete Bila (Xai-Xai, Mozambik). Hvala, Gracias, Obrigado prijatelji i nastavite se boriti za bolji svijet gdje god bili. Nadam se da ćemo se uskoro vidjeti i licem u lice.
Iván Zahínos
Coordinador de Relaciones Internacionales
medicusmundi mediterrània
Traducido por Lejla Mujkić y Jasmina Mujezinović