Borka[i] govori engleski jezik koji je obilježen izvrsnim izgovorom a što joj olakšava njen jezik koji se sastoji od 35 fonema. Razgovara sa mnom iz svoje kuće u Sarajevu. Na dnu slike vidim pólice sa knjigama Platona i drugih filozofa. Kada govori o tome šta novinarstvo može učiniti za preobrazbu društva oči joj zasjaju. To je ono na čemu radimo, radimo na novinarstvu koje će biti u službi građana, etično, odgovorno, informativno. Novinarstvo otvoreno za probleme društva, novinarstvo koje se bori protiv nejednakosti. To je također javno zdravlje i, zapravo, njegov vrlo važan aspekt, jer kao što danas vidimo, mediji imaju odlučujuću ulogu u informacijama koje dopiru do ljudi, štaviše, u ponašanju stanovništva, pa čak i u tome kako se društvo osjeća.

Na trenutak mi se naježi koža jer osjećam kao da sam dio ove borbe, bez obzira koliko mi se trenutno ona čini daleko. Borim se svaki dan da osjetim, čak i samo po nekoliko sekundi, emociju, povezanost, stvarnost. Pažljivo slušam i ponekad imam osjećaj da mi govori o eri izumiranja, svijetu koji više neće postojati. Ovu u kojoj sada živim, mjesecima, rekao bih, karakterizira suprotno: sve opravdanija svijest da sam uronjen u magmu dezinformacija.

[i] Borka Rudić je Generalna sekretarka Udruženja novinara BH, partner Medicusmundi Meditèrrania u Sarajevu, udruženje s kojim se realizuju projekti koji imaju za cilj staviti novinarstvo na uslugu velikim humanim projektima kao npr: borba za ravnopravnost, jednakost i iskorjenjivanje nasilja nad ženama.

U stvarnosti, manipuliranje informacijama je jedna stara priča koju su nove tehnologije dogurale do nezamislivih visina. Kažu da je prvi tvit u historiji objavio 21. marta 2006. godine Jack Dorsey, suosnivač firme koja je izumila mikroblogiranje. No istražujući i vraćajući se još nekoliko stoljeća unazad, otkrivam da je tehnika slanja mikro poruka stanovništvu i, također, radeći to s manipulativnom namjerom, mnogo starija: 44. godine nove ere Oktavijan je iskovao niz novčića s klevetničkim porukama kako bi narušio ugled imperatora Marka Antonija, što je dovelo da napokoni  postane novi imperator Rima. U posljednjim desetljećima čini mi se da sam uronjen u more kovanica s ugraviranim informacijama koje ne predstavljaju svijet.

Pandemija i njezine posljedice nedostatka mobilnosti konsolidirale su već nekoliko mjeseci rad na daljinu. Sati i sati u istom prostoru, koje većinom provodimo ispred ekrana, ​​bilo dase radi o kompjuteru, tabletu, mobitelu ili TV-u. U ovim smo trenucima savršena hrana, plijen za kojim se nekoć tragalo, a danas se predajemo bez otpora. Sada se nudimo goloruki, čak i s određenom željom, ne preispitujući ništa o tome šta se “stvarno” događa u svijetu. Želimo više informacija kako bismo vjerovali da možemo imati svoje mišljenje koje bismo poslali u jednom od videopoziva koje upućujemo i osjećati da imamo nešto za reći u ovoj beskrajnoj orgiji neznanja. U suštini, živimo sve manje u stvarnosti o kojoj govorimo. Kako postajemo sve mirniji, budući da imamo sve manje iskustava iz prve ruke, željeti ćemo progutati što više informacija. Pitanje je, kakve informacije? I možda također, koji nivo pažnje posvećujemo tim informacijama da bismo imali kritički pristup? Sa čime ih možemo uporediti?

Han[1] je još 2012. upozorio na posljedice multitaskinga, obavljanje mnogo stvari u isto vrijeme, bez ulaženja u suštinu bilo koje od njih. Pripisuje to povećanju radnog opterećenja i potrebi upravljanja vremenom i pažnjom na drugačiji način u doba kasnomodernog čovjeka. Ovome se dodaje novo doba informacija ili dezinformacije u kojem nam stotine hiljada inputa svake sekunde stižu putem e-pošte, weba, WhatsAppa, Twittera, Instagrama itd. Han upozorava da “nedavni društveni razvoj i promjena u strukturi pažnje uzrokuju da se ljudsko društvo sve više približava divljaštvu“. Han i drugi mislioci su definirali da je početak 21. stoljeća, barem u takozvanom razvijenom svijetu, vrijeme obilježeno neuronskim patološkim profilom. Ovaj epidemiološki profil uključuje bolesti kao što su „depresija, poremećaj zbog nedostatkom pažnje sa hiperaktivnosti (ADHD), granični poremećaj ličnosti (BPD) ili sindrom profesionalnog sagorijevanja (ODS)“. Neki misle da je Han pogriješio što nije predvidio da ćemo ući u virusno doba. Pa, biti filozof ne znači biti gatara. Po mom mišljenju, Han nije pogriješio. Ovo virusno doba u kojem živimo ne utječe samo na tjelesno zdravlje ljudi i uzrokuje smrt, u stvarnosti imam osjećaj da sve više utječe na socijalni neuronski patološki profil. Azijska društva (posebno Japan, Južna Koreja i neke regije Kine), koja se odlikuju upotrebom tehnologije koja je očito superiorna u odnosu na ostatak svijeta, razvila su patologije poput antropofobije, koju karakterizira strah od međuljudskih odnosa, patološki strah od ljudi ili ljudskog društva. Neki ljudi, da bi “preživjeli”, a da u stvari nisu prevladali ovu fobiju, odlučuju se isključivo služiti elektronskim sredstvima komunikacije kako bi se “informirali” i tako izbjegli socijalni kontakt.

[1] “Društvo umora“, Byung-chul Han, 2012

Borka ponavlja riječ frustracija tokom našeg telematskog sastanka. Nema načine da se sazna šta se zapravo događa, kakav uticaj imaju naše aktivnosti, ponavlja mi više puta. Osjećam se potpuno isto,identifikovano. Osjećaj udaljenosti je neodoljiv. S mukom pomislim da će ovaj model rada, rekao bih više života, progresivno zamijeniti naš prethodni način života. Pretpostavljam da je to očito u svim sektorima, ali u mom, u ovom sektoru  “saradnje”, ovaj ekran kroz koji čitam, pišem i govorim osjećam ga poput debelog sloja leda koji polako ledi naše bratstvo.

Sjećam se kad sam prvi put kročio na Balkan prije više od 22 godine. Upijao sam informacije putem knjiga i medija. Stvarnost onoga što sam tamo vidio nije bila baš slična onome što sam čitao. Tamo su izrasli korijeni sadašnje saradnje u Sarajevu. Prijateljstava, zajedničkih borbi, snova s muškarcima i ženama iz onih zemalja koje su bile sjeme onoga što danas jesmo i što radimo. Isto se s vremenom dogodilo u Angoli, Mozambiku, Burkini, u Sahari … Kad sam se vratio s jedne od ovih destinacija i razgovarao s ljudima ovdje, otkrio sam da se o tim stvarnostima malo zna, a mnogo puta ono što se znalo nije odgovaralo onome što sam mogao vidjeti. Ne zastrašuje li vas pomisao da ćemo poput papiga replicirati ono što nam se servira na ekranima, a da to nećemo moći dodirnuti, pomirisati, osjetiti, znojiti se, drhtati, bojati se ili uživati? Danas se osjećamo slobodno, a da ne osjećamo da smo prije razmišljanja već primili hiljade vijesti i podataka koji su nas uvjetovali i natjerali da promijenimo svoje ponašanje. Naše se mišljenje ne temelji na onome što živimo. Bez ljutnje ili ispitivanja, zavedeni tehnologijom koja se poigrava s našom psihom, vjerujemo da smo slobodni u diktaturi bitsa.

Žao mi je zbog do sada propuštenih prilika. Mislim da smo u stvarnosti, a da toga nismo ni svjesni, mi koji smo radili u ovom sektoru “saradnje” imali privilegiju moći da u prvom licu vidimo taj svijet koji se sada čini tako dalekim. Razmišljam o tome kako smo se, puno puta, pogrešno usredotočili na to da ono što radimo kažemo donatorima i publici, često partnerima, s izrazitim nedostatkom kritike i realizma. Također razmišljam o tome kako su nas masovni mediji ignorirali ili su pridonijeli širenju jedne naivne vizije “saradnje”. Sad kad se osjećam tako daleko od zemalja koje su me odgojile, duboko me rastužuje što nisam preuzeo ulogu koja mi odgovara i što nisam na papir stavio sve što sam vidio da bih na neki način pridonio suzbijanju dezinformacija koje nas obuzimaju.

Zamišljam kako bi bilo završiti sastanak s Borkom i Milicom u Sarajevu. Na stolu bi bila kafa i nekoliko sirnica. U tim bi mi minutima pričali o svojoj porodici, svojim snovima, svom životu. U tim minutama, s tom aromom, s tom svjetlošću, s onom pozadinskom muzikom stvorila bi se veza zbog koje nikada ne bih dopustio da zajednički projekt propadne. Ta veza se ne rađa na sastanku, već u zagrljaju, osmijehu, pogledu u očima a dijeli nas samo zrak. Počeo sam pisati ove sveske kako bih drugim riječima rekao šta radimo, šta vidim, šta osjećam, dobro i loše, sumnje i snove, strahove i iluzije. Sada priznajem da je ta povezanost s ljudima pokretač desetaka programa i projekata, stotina hiljada eura stavljenih u službu prava na zdravlje.

Nitko sa sigurnošću ne zna kakva će biti budućnost. Za mene, oni koji smo kročili na druge geografske širine, i nadamo se da ćemo i dalje gaziti po njima, imamo odgovornost: da crtamo linije, priče i iskustva koja nas transportuju  na drugo mjesto. Sada više nego ikad moramo reći, bez ograničenja vazanih za  karakter i bez robovanja onim prolaznim stvarima, ne samo ono što radimo, već i ono što vidimo. Možda su u ovo vrijeme izolacije organizacije civilnog društva poput onih istinskih novinara, dopisnika koji mogu donijeti malo svjetla i pridonijeti tome da budu nešto slobodniji.

Iván Zahínos
Koordinator za međunarodne odnose
medicusmundi mediterrània

Preveli Lejla Mujkić i Jasmina Mujezinović