Direktor međunarodnih odnosa Medicusmundi Mediterrània nalazi se u misiji na Balkanu koja će ga odvesti iz Sjeverne Makedonije u Bosnu. Dokumentarni film za podizanje svijesti, pravo na zdravlje, borbu protiv nasilja na osnovu spola: svi navedeni elementi su spojeni i oživljavaju u regiji koja je već, sama po sebi, poliedarska. Ovo su neka od razmišljanja i iskustva koja se pojavljuju u misiji ove vrste.
Sve je tranzicija, most – napisao je Ivo Andrić. I sva naša nada je s druge strane.
“Ovdje nema umjetnika, nema paparaca, nikoga nije briga šta se radi izvan pozornice … oni samo pjevaju. Vjerujem da zato vole Sarajevo, oni su jedno više, žive onako kako su oduvijek živjeli, odlaze u kafanu na piće, šetaju Ferhadijom kada sunce zađe … Svi znamo ko su oni, ali ih ne tretiramo drugačije, i niti mi nas također. Oni su iz naroda, oni su narod“.
Tako nam je govorio Jasmin Adilović, prijatelj i brat više od dva desetljeća, genijalni slučajni susret s Božom Vrećom. A samo pet stotina metara od nažalost poznate tržnice Markale, gdje je 1994. godine šezdeset i osam stanovnika grada umrlo u srpskim bombaškim napadima, Božin i moj pogled su se ukrstili u toku dugih pet sekundi. Sarajevo nam je poklonilo ovaj sastanak nakon što sam stupio u kontakt s njegovim menadžerom kako bih mu predložio da zajedno radimo u kampanji prevencije nasilja na osnovu spola u gradu. “Ovo je sudbina, Ivane“, rekao je smiješeći se Božo.
Božo Vrećo – Ivan Zahinos
Od ekrana do stvarnog života uvijek postoji važna promjena. Božo je mnogo veći nego što se čini na pozornici. Njegova estetika je moćna. Jučer su to bile pletenice, posvuda tetovirani barkodovi i prekrasna arapska kaligrafija, gusta brada, sunčane naočale. Drugi dan to mogu biti suknje, glatka i puštena kosa, uvijek brada, otkrivena prsa. U društvu u kojem se balkanski muškarac obrazuje od rođenja, Božo Vrećo je slomio sve šeme. I to je učinio svojim dolaskom i koristeći najsmrtonosnije i najkrhkije oružja koje imaju u Bosni: srce. I kako se dolazi do srca u Bosni? Pjevanjem.
Ako su sarajevske ulice živa pukotina u historiji Evrope, Sedvah je spoj stoljeća umjetnosti, poezije, muzike i strasti, puno strasti. Osmanske melodije, sefardski i austro-ugarski uticaj, slavenski fonemi … balkanska duša. Božo Vrećo je došao iz Foće kako bi zagrlio Sevdah, kako bi razbio unaprijed utvrđene koncepte koji su tu umjetnost smjestili u tradiciju, daleko od mladosti koja je bliža hip hopu i reggaetonu. A uz hrabar stav, tipičan za one koji su branili ovaj grad gotovo četiri godine opsade, revolucionizirao je bosansko društvo pjevajući Sevdah iz svoje duše i slobodnog duha.
Razumijem da će me mnogi i mnoge pitati zašto pisati o njemu, o sevdalinkama na blogu organizacije posvećene javnom zdravlju. Nakon više od dvadeset godina rada na tzv. razvojnoj saradnji, osjećam da smo uspjeli izgraditi tehnički, elitistički jezik i, ponekad, možda čak i malo snobovski, koji nas udaljava od stanovništva: “doprinijeti Integritetu rodnog pristupa u području prava žena … „; “provoditi aktivnosti zagovaranja i senzibilizacije građana za ravnopravnost i obranu LGBT skupina”; ili što mi se najviše sviđa: “jačanje kapaciteta civilnog društva za provedbu endogenih strategija razvoja i borba za prava feminističkih pokreta i …”. Koliko ćemo izvještaja, evaluacija i dijagnoza morati istjerati iz ladica i arhiva organizacija kako bismo naučili govoriti kako “narod govori”.
Za mene Božo simbolizira bit prirodnosti, komunikaciju kroz umjetnost. Kaže da je rođen kao muškarac i žena u isto vrijeme, i to on tako i dokazuje: jednostavno. Svojom umjetnošću, svojim stavom, svojim “on i ona” uspijeva doprijeti do miliouna ljudi i učiniti ih da vibriraju, i ono u šta sam uvjeren, dovoditi ih u situaciju da se zapitaju o ulozi balkanskog muškarca i pokorne žene. I to postiže i postići će brzinom svjetlosti, dok će organizacije hodati izmišljajući termine i raspravljajući o tome da li se dovoljno integriraju kako bi bile dio našeg žargona.
Balkan je pun mostova. Neke su od kamena i simboliziraju prolaz od istoka prema zapadu, granice između kršćanstva i islama, granice između carstava. Ovdje se govori o mnogim razlikama, mnogo je napisano o nesposobnosti njihovih ljudi da žive zajedno. Ali sa jednog vidikovca sa Bistrika, promatrajući “nedužni grad” kada sunce zalazi i Mujezin poziva na molitvu, svjestan sam da na ovoj zemlji uvijek postoje i bit će mostova, bez obzira koliko često ratovi žele da oni nestati. Oni su prava otvorena vrata razumijevanju i zagrljaju.
Višegrad
Govorim sebi da je vrijeme da imamo mostove između javnog zdravlja i kulture, između prava na zdravlje i muzike, između života i umjetnosti. Nije li to ono što želimo kad radimo javno zdravlje? Doprijeti s našom porukom do što većeg broja ljudi. Božo je otvorio put u Sarajevo i na Balkanu za poštovanje različitosti, borbi za jednakost i nenasilje. Ipak, kad razgovaram s Jasminom, mudrom direktoricom naše partnerske organizacije u Sarajevu, Fondacije Lokalne Demokratije, o ideji da pitam Božu da li želi sarađivati s nama, ona mi kaže da ima neke sumnje, budući da je njegov prijedlog toliko evolucioniran da se postavlja pitanje da li bi društvo bilo spremno razumjeti našu kampanju. Sve će se vidjeti … naša nada je uvijek s druge strane mosta.
Sarajevo
Ovdje, na visinama koje nam poklanja ovaj grad, natopljenom stoljećima, nastojim zadržati svu tu ljepotu u svojoj mrežnici. Jeste li ikada osjetili zagrljaj metropole? Kao da se radi o živom organizmu, strukturian u avenijama, rijekama, brežuljcima, zidovima i rekonstruiranim bibliotekama, grad koji ponosno pokazuje svoje rane, kako bismo trebali učiniti svi koji smo patili. Ovdje osjetim da su u mojoj glavi izbrisane stare barijere između nauke i umjetnosti, glupih i sterilnih predrasuda. “Insha-Allah” da nam Balkan predstavi novog/e saveznika/e u našoj borbi za zdravlje i nenasilje.
Ivan Zahinos Ruiz Koordinator za međunarodne odnose medicusmundi mediterrània
