Koordinator za međunarodnu saradnju piše iz Sarajeva, grada u kojem medicusmundi mediterrània radi sa Fondacijom lokalne demokratije i Udruženjem novinara Bosne i Hercegoivne.
Sarajevo, 14, februar 2020. godine
Zdravlja više nemam
Jer su sasvim blizu
Moji zadnji dani
Živeću još danas
A možda i sutra
A onda zanavek
Zbogom moj živote”
Ko nije hodao na jedan tužni i sivi dan razmišljajući o svim stvarima koje nemaju smisla. Ko nije osjećao, pa makar samo jedan dan, da u stvarnosti nema ništa, pogotovo život, iako ponekad nastavlja kao da je i on ima svoj vlastiti život. Valjda je to tako, Dragiša Nedović je šetao ulicama Sarajeva, autor i pjevač sevdaha tamo krajem 40-ih, kad je i on, kao stotine hiljada ljudi, vidio kako mu život odnosii tuberkuloza.
Dragiša je radio ono što je najbolje znao, pisao kako bi skinuo tu tugu koja ga je tištala i napisao je “Pluća su mi bolna”. Pjesmu, sa samo nekoliko minuta nota i stihova, na radiju je izveo njegov veliki prijatelj Zaim Imamović, jedan od najvećih pjevača sevdaha, koji je također obolio od tuberkuloze. Takav je uticaj imala na stanovništvo, da je bila zabranjena na svim stanicama kako ne bi zabrinjavala hiljade pacijenata koji su slušali radio talase u bolnici.
Mnogo godina kasnije, Zaimov unuk, Damir Imamović, u svojoj velikoj knjizi “Sevdah” (2017) upoređuje ovu priču sa zabranom pjesme Gloomy Sunday, verzija od Szomorú vasárnap (Tužna nedjelja) kompozitora Rezsóa Seressa, izvedena na engleskom jeziku od strabe Billie Holday 1941. godine, a bila je zabranjena i na radiju zbog povećanja slučajeva samoubistava koja je navodno uzrokovala.
Škola primjenjenih umjetnosti
Dakle nema sumnje u moć muzike, kako da se osjećamo dobro tako i da se osjećamo tužno. Već u XV vijeku u bolnici u Edirneu, Turska, pacijenti sa mentalnim problemima su se liječili koristeći kreativne aktivnosti i muziko-terapiju, koristeći određene skale (makam) koje su se smatrale ljekoviti u zavisnosti od patologije pacijenta. Veza između Turske i Bosne je trajala više od 400 godina. Uticaj ovog makam-a, mekam na bosanskom jeziku, prožima svaku muzičku notu ove balkanske zemlje.
Ferhat-pašina džamija
A ako je bilo ikakve sumnje u odnos između zdravlja i muzike, primjer velikog Himze Polovine upravo je povezao ovu analogiju, kao i uvijek, u samom Sarajevu. Himzo, psihijatar, a ujedno i pjevač sevdaha, uveo je muziko-terapiju kao način da se koncentrira, u samo nekoliko minuta, sva bol koju bi pacijenti mogli osjetiti i što bi ih moglo natjerati da dosegnu katarzu koja bi inače trajala godinama. Sevdah i njegov melankolični odjek, prema Polovini, omogućili su da se dosegne do sfere u kojoj je sočavanje sa emocijama i tugom bilo mnogo lakše tretirati i suočavati se sa stvarnošću.
Sarajevo Ljubavi Moja
Šetam ulicama koji se okomito spuštaju na Miljacku, kao da su mostovi u vremenu, putujući dalje od ovih metara koje prolazim , puštajući se da me ova sedmica nosi kao da sam utonuo u pluća grada. Ne prestajem slušati u slušalicama pjesme koje su bile i koje jesu njegova pozadinska muzika. Penjem se stepenicama jednog brda, koje u toku 22 godine koliko hodam ovim gradom, nikada nisam vidio. U ulici Josipa Štadlera 1, se nalazi zgrada Muzičke akademije u Sarajevu. Izgrađena 1893., tokom rata 1992-1995, neki studenti i profesori održavali su ustanovu živom. Ni jedan odjel se nije zatvorio usprkos bombardiranju i snajperima. Muzički život u Sarajevu imao je važnu ulogu u duhovnoj odbrani koju su njezini građani pružali tokom rata. Polovina je govorio o kolektivnoj katarzi.
Razmišljam o onome što bi se dogodilo sa svima nama bez tog božanskog dara, muzile, dok ponovno i iznova preispitujem, u mislima, posjetu koju sam imao samo nekoliko sati prije Sovrlama kod Ilijaša, na oko 30 km od Sarajeva.
Zekina: Budućnost u magli
Podignuti sprat kuće čine male sobe, površine nešto više od 40 kvadratnih metara. Tu je peć na drva s kojom se, osim kuhanja, grije i dom. Magla ne dopušta da se vidi mnogo izvan okvira prozora.
Budućnost u magli
Vani termometar označava -2ºC. Ispred glavnog prozora je štala u kojoj se nalazi blago. Ovce, pet njih. U kući miriše na domaći hljeb koji Zekina kuha s pažnjom koju neki znaju dati stvarima koje su im važne. Njena kćerka čuči u čošku kuhinje. Pažljivo sluša Arijanu dok prevodi majci. Čujete ključanje vode i grah koji imaju danas na meniju. Zekina stišava glas i šapće da se sjetila da je prvi put išla u sklonište kad je njena kćerka imala 6 mjeseci. Njena kćerka liči na moju kćerku. Plavokosa je, svijetao ten, sramežljiva, kad odraste želi biti učiteljica u autoškoli.
Zekina kuhinja
Zekina mi objašnjava da je imala dva sretna trenutka u životu. Samo dva, jedan kada su joj se rodila djeca, a druga, kad je dobila 5 ovaca koje su joj omogućile da osnuje malu firmu i prestane da bude ovisna o mužu koji ju je tukao godinama. Sir koji proizvodi i prodaje na lokalnom tržištu, daje joj autonomiju da ne mora ovisiti ni o kome. Kaže da živi s malo, ali sada može odvesti kćerke u školu. U dva navrata je, u periodu od više od 18 mjeseci, boravila u skloništu, skrivena. Muž joj je poludio, ako takav nije bio od rođenja. Zekina je godinama preživljavala svoj vlastiti rat, duži od opsade grada, bez snajpera, obuzeta mržnjom nekoga s kim je jednog dana odlučila podijeliti svoj život. Godinama nije vidjela svjetlost, samo tunel koji bi je mogao odvesti u neki drugi život, daleko od njega. Tunel kroz koji je prolazila dugo vremena. Zekina mi priča da sada zna kako ga zaustaviti. 18 mjeseci psihološke podrške dalo joj je snage da se više ne plaši nikoga.
Zekina i njegove ovce
Dok bilježim bilješke u svojoj svesci, pronalazim cifre koje sam napisao prethodnog popodneva u toku sastanka. Prevelike cifre za izazov koji podrazumijeva održavanje u životu aktivnost koja stotinama žena poput Zekine može pružiti stvarne mogućnosti. Ona mi nastavlja pričati dok mi u glavi kalkulator ne prestaje proizvoditi brojeve. Zaklinjem se tada da program ekonomske podrške i malim bizisima ne ostane bez novog projekta. Stvarno se razlikuje od drugih. To su desetci priča o pobjedama.
Koncentrišem se i vraćam se u tu malu kuhinju prekrivenu tepihom. Zekina kaže da voli Dinu Merlina. Oči joj zablistaju kada govori o muzičkom idolu rođenom u još uvijek postojećoj Jugoslaviji. Kaže da nema televiziju, već mali radio koji sluša svaki dan. Zamišljam je pjevajući, prepuštajući se notama maestra Dine i oporavljajuči se, polako, dok riječi daju smisao njenom postojanju:Noćas nešto ljepo treba da se desi
Iván Zahínos
Koordinator za međunarodnu saradnju
medicusmundi mediterrània
Traducido por Lejla Mujkić y Jasmina Mujezinovic