Toliko vremena poslije toliko vremena da kad ga imate ne znate šta bi s njim. Toliko pređenih kilometara, toliko zemalja, toliko razgovora, da kad se svijet zaustavi, ne znate kako početi organizirati ideje. Pretpostavljam da  mnogi osjećaju isto, blokada koja te satima paralizira, pitajući se šta se zaista događa, gledajući kroz prozor, videći iste zgrade, iste biljke, istu odjeću koja visi s druge strane unutrašnjeg dvorišta.

Čitam i ponovo čitam članke. Novi žargonski naziv preuzima medijski prostor, riječi koje će nas pratiti sedmicama, mjesecima i možda godinama: distopija, orvelizam, izolacija, alarm i puno ratne terminologije (rat, bitka, heroji, pobjeda …). Sveznalice, komentatori, proživljavaju komunikativnu orgiju. Ako su prije mogli govoriti o bilo čemu, a da to nisu doživljavali (rat u Siriji, Brexit, izbjegličku krizu, uloge u Panami …), sada kad su dio vijesti, nemaju dovoljno vremena da povraćaju i komentiraju šta se treba uraditi, ili onome šta se događa, o onome šta dolazi. Osjećam da je to “liječenje vodom”, mitska i divljačka metoda mučenja: ne možemo gutati više podataka, više naslova, više poruka, više whatsapp-ova, više video zapisa. Već su nas “prezasitili”.

S druge strane, trebala mi je sedmica dana da napišem ovaj članak sa svoje stražarske kule, sedmi sprat u zgradi bez lifta (sada to nije ni važno) u starom naselju Poble Sec Barcelonés. Temperatura mi nije pomogla, niti informativno bombardiranje. U ovom nadrealnom, historijskom, dramatičnom i apsolutno fascinantnom trenutku koji proživljavamo vrlo je teško donijeti bilo kakve zaključke. Naviknuti na kretanje, na potrebu da nešto vidim kako bih izrazio svoje mišljenje, djeluje mi kao da živim u nekom teorijskom svijetu, mojoj najgoroj noćnoj mori, diktaturi ekrana koja se bori protiv slobode na kisik.

U velikoj većini zemalja u kojima sam živio radeći na javno-zdravstvenim projektima (Angola, El Salvador, Mozambik …), stanovništvo umire u velikoj mjeri od zaraznih bolesti: SIDA-e, tuberkuloze, malarije, denga, Zika, Chagasova bolest, kolera i druge dijarejne i respiratorne bolesti, umiru osobe koje nisu imale dovoljno sreće čak ni da budu krštene. Programi javnog zdravstva desetljećima su se borili da ih kontrolišu, spriječe, minimiziraju, ali su uvijek bili tretirane kao politička kopilad, otkriju se kasno, ostaju van testamenta, daje im se milostinja i nikad se ne smatraju članovima porodice. Te su bolesti kampovale i kampuju, prelaze granice, sve osim jedne: one koje je do sada dijelila siromašne od bogatih.

Moderni razvijeni svijet se osjećao kao teritorij slobodan od zaraze. Ovdje smo umirali, milioni ljudi, od drugih stvari. I što je najčudnije, mi to radimo svjesno, ne znam bih li rekao i s određenom dozom hrabrosti i sa svim podacima koji su nam na raspolaganju kako bismo to mogli izbjeći: ubijamo se pušenjem, ubijamo se trčeći po avenijama opterećenim teškim metalima, ubijamo se jedući smeće, ubijamo se drogirajući se, ubijamo se od hiljadu karcinoma koje samo društvo stvara, proizvodnjom azbesta itd.

Sada, u eri praćenja svega u stvarnom vremenu, u doba “stvarnosti”, zvono smo stavili na virus. Geo-referencirali smo ga, dali smo mu ime, okarakterizirali smo ga, pratimo ga po cijeloj planeti, znamo kuda ide, kako se ponaša, kako ubija, koga ubija, trudimo se napraviti vakcinu, proučavamo kako će preživjeti u različitim temperaturama … Covid-19 je postao arhetip smrti, zapadno stanovništvo već ima zajedničkog neprijatelja, provodi se čin vjere, vjeruje se u njegovo postojanje i kako bi se zaustavio svako ponašanje je opravdano.

Mrtvi su stvarni. Podaci su stvarni. Ljudski napor onih koji pokušavaju spasiti živote također je stvaran. Istina je da ih se do prije nekoliko sedmica vrlo mali broj ljudi sjećao, osim kad su im trebali smanjili plate. Čak štaviše, i mislim da se ne varam, pomalo su smatrani i “luzerima”, slabo plaćenim državnim službenicima, antiteza modela onoga što bi trebao biti pobjednik, poduzetnik, ljudsko biće XXI vijeka. U to ih je pretvorio ovaj sebični i individualizirajući sistem. Napravili smo najčešće despotske greške, negirajući one koji nam daju život, one koji nam spašavaju život. U postmoderno doba, u diktaturi tehnologije, trebale su nas liječiti mašine. Ko je s ponosom govorio, želim biti medicinska sestra? Bilo je poželjnije biti “gamer”, “influencer”, “youtuber” …

U posljednjem desetljeću imao sam sreću upoznati zdravstvene radnike širom planete. Vidio sam ih kako prelaze Amazonu kako bi radili testove na malariju, usred savane su porađali žene u nesigurnim uslovima, ali također i ovdje, u Sabadell-u (Barcelona), gledajući ih kako se snalaze u hodnicima prepunim bolesnika do kasno u noć. Vidio sam ih u saharskoj pustinji kako prave lijekove, vidio sam ih u Burkini kako se brinu o pacijentima u domovima zdravlja koji se ne bi smatrali ni toaletom na drugim mjestima na planeti. Svi su imali iskru u pogledu, ponos koji se ne dobiva novcem, statusom, pasošem ili prezimenom. Ponos je znati kako uraditi nešto što spašava živote.

Ti radnici i radnice imaju zajedničkog neprijatelja. To nije koronavirus, niti drugi virusi. Neprijatelj kojeg imaju je naš zaborav, naša amnezija. Sada kada ih predsjednici i dežurni političari nazivaju herojima, isti oni koji su smanjili ulaganja u zdravstvo ovdje i širom svijeta, isti oni koji zagovaraju privatne zdravstvene usluge koje su samo dostupne bogatim, ne možemo dopustiti da ponovo za dva mjeseca odu u zaborav.

Doći će vrijeme donošenja odluka, glasanja, odlaska na demonstracije, do trenutka kada ćemo trebati odlučiti da li da plaćamo privatnog doktora ili ne. Doći će vrijeme da se iz medija ponovno čuje da javno zdravstvo nije održivo, a najgore od svega je to čuti za porodičnim stolom ili u šanku bilo kojeg bara. Doći će vrijeme kada shvatimo da možda moramo lupati u lonce, veseliti se i pljeskati po balkonima kako bismo se zahvalili onoj medicinskoj sestri (nazovimo je Soraya, budući da ista postoji i da nastavlja biti na prvoj liniji) koja radi na granici između Mozambika i Tanzanije da bi pomogla svom narodu. Pa, njen narod smo svi mi, isto kao što je i naš njihov, i na kraju krajeva se bori za nas, baš kao što se i naši doktori danas bore kako bi pobijedili ovaj virus, a svojom borbom spasit će stotine hiljada ljudi širom planete.

Doći će vrijeme kada ćemo jednom i zauvijek ukloniti svoje mentalne barijere i svoj etnocentrizam i napokon shvatiti da je ono što znači biti čovjek ustvari boriti se da budemo zdravi kako bi živjeti u zdravom svijetu. I doći će vrijeme, i nadam se da neće biti previše kasno, kada ćemo konačno limitirati vampire koji miješaju svoje prljave ruke u naše zdravstvene sisteme i grade planetarne zakone koji štite ovaj dar koji imamo kao ljudi, dar da liječimo jedni druge bez da tražimo da nam se to plati. Da, to je najveći dar od Boga koji imamo, i bez sumnje i najopasnije, staviti cijenu na život.

Iván Zahínos
Koordinator za međunarodne odnose
medicusmundi mediterrània

Traducido por Lejla Mujkić y Jasmina Mujezinovic