Ponekad se pitam jesam li previše mlad da bih osjećao nostalgiju. Možda se nostalgija probudi kad otkriješ da je ono neko drugo vrijeme bilo bolje od ovog. Možda je akutnije kad primijetite da vam je ta superiorna prošlost prošla ispred nosa bez svijesti o oluji koja se približava.

Proživio sam neke poslijeratne periode, u nekim sam bio u mojim zrelijim godinama od drugih. Poslijeratne dane u El Salvadora i Angole, sam živio nešto više od pet godina. U Bosni i Hercegovini sam bio dvije godine. Na Kosovu sam se zadesio odmah na početku, poslijeratni period se razvijao kao tek rođena beba, tamo sam proveo samo nekoliko dana. Unatoč mojoj dobnoj razlici i različitim geografskim širinama, u poslijeratnom periodu sam uvijek osjećao da koegzistiraju mješavina tuge i euforije. Društvo se malo po malo budi iz patološkog razdoblja u kojem je živjelo. Ponovno počinje vladati određeni društveni poredak, neka pravila, neki kodeksi, sve ono što se stoljećima gradilo i ono što koči divljaštvo. Štaviše, po pravilu, u prvim poslijeratnim godinama ulično nasilje, vandalizam i pljačka se smanjuju u tim zemljama. Možda su ljudi zasićeni ratovanja ili možda sama količina oružja koje se još uvijek skriva u domovima tjera na dublje razmišljanje one koji bi bili spremni pljačkati i krasti.

Nikad nisam živio predratni period. Sada, dok pišem ovu rečenicu, svjestan sam gluposti koju ona sadrži, budući da svi mi stalno živimo u predratnom periodu. Mislim da sam želio reći sljedeće: u mojim godinama postojanja nikada nisam spomenuo mjesto u kojem sam radio i živio dugi niz godina od sjećanja na mir, i svjestan da se isti neće vratiti još dugo.

Selo a Cabo Delgado

Prvi put sam kročio u Cabo Delgado 2008. godine. Dolazak u Pembu, glavni grad, i naknadno upoznavanje distrikta su me fascinirali. Afrika Indijskog oceana dočarana je u toj regiji u svom najboljem sjaju. Mali referentni grad u trećem po veličini zaljevu na svijetu, tirkizno plave vode, beskonačna savana, zajednice u kojima način života još uvijek sliči onom koji su razvile hiljadugodišnje kulture, mješavina etničkih grupa, nekoliko jezika, mješavina religija i puno, puno ekonomskog siromaštva. Udaljenost od glavnog grada učinila je Cabo Delgado nezanimljivom regijom za razvoj poslovanja i strana ulaganja. Samo nekoliko prerađivača pamuka i nekoliko rajskih otoka koji su, prema nacionalnim turističkim planovima, posvećeni manjinskom i elitnom turizmu (nekoliko europskih kraljevskih porodica uživalo je u boravku u arhipelagu iz snova koji plutaju ispred kontinentalne obale).

Cabo Delgado i akcijski okruzi

Sjećanje koje sada imam na to vrijeme je zaboravljeni kraj, beskrajne prirodne ljepote i apsolutni mir i spokoj. Nekih bismo noći, u unutrašnjostima četvrti, od kojih su neke bile bez struje, izlazili kako bismo pronašli neku kolibu da jedemo i prošetali oronulim poluasfaltiranim ulicama ili predjelima sa crvenkastim pjeskom. Naša prisutnost je bila gotovo nezapažena. U toku dana obilazili smo provinciju i išli od doma zdravlja do doma zdravlja, radeći rame uz rame sa njihovim profesionalcima, obučavajući ih, dizajnirajući nove zgrade, održavajući treninge u zajednicama za sprečavanje zaraznih bolesti … Tako smo radili više od dvadeset godina. To je bio naš pothvat, ni više ni manje nego da zajedno s lokalnim dužnosnicima izgradimo zdravstveni sistem dostupan svim stanovnicima. San, utopija. Veličina koja je nadmašila i mnoge evropske zemlje, raštrkano i ponekad nomadsko seosko stanovništvo, kolonijalni period u kojem je, između ostalog bilo i maltretiranja, ignorisanje ruralnih područja, rat za nezavisnost i građanski rat koji je završio 1992. godine, nisu bili jednostavni izazovi. Veliki profesionalci dali su sve od sebe, Mozambičani i stranci. Jednom, dok sam živio u Maputu, isprepričao sam šta smo sve izgradili u tih dvadeset godina: više od pedeset posto zdravstvene mreže u središnjoj i južnoj regiji provincije pokrenuto je zahvaljujući našoj predanosti i milionskoj investiciji koja je koštala znoja i suza.

Dom zdravlja a Nicuita, Cabo Delgado

Sada se vraćam odlomku iz Gombricheve fantastične knjige “Historija umjetnosti” kako bih pokušao razumjeti šta smo propuštali. Gombrich pripovijeda i približava nas transformaciji koja se morala dogoditi kod gledatelja da bismo razumjeli jedan od najfascinantnijih stilova koje nam je umjetničko stvaralaštvo dalo:

„Trebalo je neko vrijeme da javnost nauči gledati impresionističku sliku odmaknuvši se nekoliko metara unatrag i uživajući u čudu kad vidi kako ta zbrkana mjesta iznenada dolaze na svoje mjesto i oživljavaju pred našim očima. Postići ovo čudo i prenijeti istinsko vizualno iskustvo sa slikara na gledatelja bila je prava svrha impresionista”.

Tako su ljudi koji su imali sreću posjetiti prvu impresionističku izložbu, još uvijek usidrenu u prijašnjim stilovima, utonuli nos u platna, mogli su promatrati samo beskrajan broj slučajnih poteza četkom i nazvati njezine tvorce ludima. Dalje od nosa nisu mogli vidjeti. Udaljenost je bila tajna.

Ako je, kao što Tennesse Williams kaže “Vrijeme najduža udaljenost između dva mjesta” i, prema tome, vrijeme je udaljenost, sada, u 2020. godini, s perspektivom proteklih godina, vidim dramatičnu sliku u koju se pretvorila provincija Cabo Delgado. Sve one zbrkane mrlje na koje sam naišao u periodu više od 14 godina rada u sjevernoj regiji Mozambika spojile su se u jezivu i dantesku kompoziciju.

Prema izvještajima lokalnih i međunarodnih medija, 1. novembra u Muidumbeu, odrubljene su glave više od 50 ljudi u javnoj egzekuciji izvedenoj na nogometnom igralištu u okrugu. Pobunjenička skupina neumoljivo napreduje sa sjevera na jug provincije, s istoka na zapad, ostavljajući za sobom opustošena sela. Već se govori o više od 2000 mrtvih i više od 430 000 izbjeglica.

Mehmed[1]razgovara sa mnom sjedeći na crvenoj plastičnoj stolici, u “kvintalu” u kojem više od 40 ljudi živi zajedno. Nalazi se u Pembi, glavnom gradu Cabo Delgada. Stigao je pješice iz Mocímboa da Praia. Trebala mu je sedmica dana da stigne. Bez hrane hodao je sa sedam članova porodice, spavajući na otvorenom. Ustanici su stigli u svoj grad 25. augusta. Spalili su im kuće. Zapalili su im odjeću i alat. Sve su spalili. Bili su mladi, mnogi iz tog istog mjesta. Kaže mi da nije vidio ni jednog stranca. Teror se rađa iznutra. Grupi se pridružio i njegov brat. “Gostou deles” kaže mi kad ga pitam zna li zašto. U grupi ima hrane, snage, osjećaja pripadnosti nečemu. Van grupe vlada glad, pokornost i stoljetna napuštenost, što je očiglednije nego ikad u posljednjim desetljećima u kojima država i moćni vođe preuzimaju kontrolu nad prirodnim resursima regije “neprijateljski“.

[1] Izmišljeno ime

João Feijó[1] objašnjava da je mozambička vlada odlučna, otkako su tamo počeli napadi krajem 2017. godine, da govori o vanjskim snagama koje imaju za cilj destabilizaciju regije. Bez sumnje je neugodno prepoznati da malicioznost dolazi od naroda. Do prije nekoliko mjeseci nije bilo jasno da možda, nejednaki uslovi u Cabo Delgadu su jedan od osnovnih sastojaka ovog rata, možda i najvažniji. S najvećim zalihama plina u cijeloj Africi, drveta, dragog kamenja i potencijalnom naftom koju treba iskoristiti, Cabo Delgado jedna je od najbogatijih regija u cijeloj Africi. Njeni ljudi, su jedni od najsiromašnijih ljudi na svijetu. Prije su živjeli izolirani, sada vide stotine kamiona posljednje generacije kako paradiraju pješčanim stazama, natovareni bogatstvom koje je pripadalo njihovim precima. Bijes raste.

[1] Koordinator Observatorija za ruralno okruženje – Maputo – Mozambik

U posljednjem desetljeću zaboravljena regija postala je središte interesa mnogih međunarodnih firmi koje su se, da bi djelovale u regiji, morale udružiti s lokalnim firmama, koje su, kao što je i sve javno, pripadale političkoj i vojnoj eliti zemlje. Nije pošteđen napor u protjerivanju hiljada ljudi sa njihove zemlje kako bi se eksploatirala drvna građa, dragocjeni minerali, plin i drugi resursi. Nisu pošteđeni napori da se silom potisnu hiljade zanatlijskih rudara, od kojih su velika većina mladi ljudi bez budućnosti, koji su u ovoj rudarskoj praksi našli jedini način preživljavanja. Mozambičke firme poput Montepuez Ruby Mininga, sa 75% ulaganja iz Velike Britanije, istaknute su među najagresivnijim firmama prema lokalnom stanovništvu. Čak su se složili platiti milijunsku odštetu lokalnim zajednicama kako bi spriječili nastavak sudskog postupka na suđenju u Londonu u kojem su optuživani za radnje kojima se krše ljudska prava lokalnog stanovništva. Bijes i dalje raste.

Traži zlato. Cabo Delgado

Živimo u globaliziranom svijetu i u dobru i u zlu. Za rat je globalizirani svijet najbolji scenarij. Nezadovoljstvo lokalnih zajednica zbog života u vječnom bunaru siromaštva i isključenosti kanalizirano je među najmlađima u sve radikalnijem izrazu njihovog religioznog načina gledanja na svijet. Veze se nisu dugo čekale. Lokalni izvještaji stavljaju na stol saudijske programe stipendiranja za obuku mladih iz te regije u Arabiji. Kad se vrate, sklonjeni s tradicionalno mirnog načina razumijevanja Islama u lokalnim zajednicama, ti mladi ljudi će stvaraju vlastite džamije i medrese. Vehabizam, vizija Islama koja se ponekad povezivala s konzervativizmom i ekstremizmom, koja je do danas manjinska u Cabo Delgadu, dobiva svoje pristaše.

Prije tri godine nezadovoljstvo se materijaliziralo prvim pobunjeničkim ustankom u obalnom okrugu Mocímboa da Praia. Ta činjenica nikada nije dobila na važnosti. U toku ovog trijekovnog perioda pobunjeničke snage stiču svoje sljedbenike, proglašena je skupina zvana Al-Shabbaab, koja očito nema veze sa istom koja djeluje u regiji roga Afrike, ali postoje izvještaji koji povezuju rast vojne sposobnosti Isisu-a i Al-Quede. Joao Feijó, mi potvrđuje iz Maputa, da su neki lokalni doušnici posljednjih mjeseci počeli govoriti o bijelcima s dugom bradom među svojim redovima. Njihove metode napada postale su sve divlje: odrubljivanje glave, sravnjeni gradovi, politika spaljene zemlje.

Dolaze mi slike i izvještaji iz domova zdravlja, u kojima smo radili, sada uništeni. Sela u kojima smo godinama živjeli, poput Macomije, sada se čine napuštenima, preuzetim od pobunjenika i sravnjenim sa zemljom. Razmišljam o tome kako je teško graditi i kako je lako uništiti. Mislim da je stigla zaraza od koja me najviše plaši, rat, i sada nema povratka.

Mozambička vlada pokazala se nesposobnom vojno zaustaviti pobunjenike koji, između ostalih prednosti, poznaju teritorij kao nitko drugi. Loše plaćene, slabo opremljene trupe, zaboravljene od vojne elite koja živi u glavnom gradu, gotovo 3000 km sjevernije. Lokalni izvještaji govore o masovnim bjegovima vojnika. Politika straha pobunjenika je neumoljiva. Odrubljivanje glave posljednjih su desetljeća izazvali latentni strah.

Rat poziva na rat. Snaga rata je magnetska, jer se temelji na moći novca, a nakon što se otkrije da je biznis, nema nikoga ko bi ga mogao zaustaviti. Vladi Mozambika nije lako mobilizirati svoje trupe, niti se čini da bi lako mogla postići međunarodnu intervenciju kao svoju podršku. Slanje trupa iz bilo koje zemlje mora proći kroz parlament, a danas nema mnogo vlada koje su spremne poslati svoje mladiće u borbu u neku zaboravljenu regiju, s tako velikom vjerojatnoćom da će poginuti. Rješenje u svijetu u kojem živimo nudi tržište: plaćenici.

Prvo je mozambička vlada uspjela unajmiti plašljivu skupinu ruskih plaćenika, Wagnerovu grupu, poznatu po svojoj učinkovitosti u borbama u Ukrajini, Siriji, Libiji i drugim geografskim cjelinama. Kako javljaju mediji, nakon nekoliko mjeseci povukli su se zbog nepoznavanja terena, poteškoća u saradnji s lokalnom vojskom i nedostatka sredstava. Daleko od procjene mogu li plaćenici biti najbolja opcija za zaustavljanje pojave pobune, otvoren je novi javni konkurs za zapošljavanje druge firme. Lokalni istraživači ističu koliko se mogu kretati provizije koje potencijalno mogu nastati u ovoj vrsti ugovora. Bilo kako bilo, onaj ko je jednom bio neprijatelj trenutne stranke na vlasti u Mozambiku, preuzima obavezu da se borbi protiv pobune: južnoafrička kompanija Dyck Advisory Group (DAG) koju predvodi Lional Dyck, bivši vojni čelnik u službi aparthejda. Novac ne razumije strane, nema ideologija, samo kapital određuje na kojoj ste strani.

Sve se to kuhalo dok smo trčali s jednog kraja pokrajine na drugi progoneći jedan san i vjerujući srcem da su ratna vremena u toj regiji već bila samo dio historijskih knjiga. Ali ne, i pored pomnog promatranja gustih poteza kista, nismo uspjeli vidjeli sliku. Tu su bile povučene sve linije za sklapanje posla, od kojih su mnogi lokalni i isto toliko vanjskih linija koje su povučene biznisom zvanim rat. Napokon, rat je poput gmaza koji se skriva u ljudskoj duši, a kad ugleda svjetlost, nikad se ne vraća u tamu dok sve ne proždere.

Sad svi govore da su znali da je sve bilo očigledno. Međunarodne organizacije, agencije za saradnju, stare slave regije. Ali istina je da su prije 2017. godine samo neki lokalni glasovi upozoravali na ono što bi moglo proklijati, a lokalne i međunarodne elite potpuno su ih ignorirale.

Također, sada se svima žuri da se da odgovor na nastalu situaciju. Stižu fraze poput “ako ste u provinciji više od dvadeset godina, kako ništa ne možete učiniti?” Čini se da su se vratili dani kada su nevladine organizacije bile supermeni. Istina je da rat svima zapovijeda da šute. U ovim mjesecima frustracija i nelagoda se zadržavao kao cijela vječnost u meni. Ljudski život bi trebao biti prekratak da bismo se sa sjetom morali sjećati doba mira. Ratne bi priče u najboljem slučaju trebale biti pripovijest o prethodnim generacijama.

U ovoj se svesci riječ rat pojavljuje jedanaest puta. Nikad nisam pomislio da ću je morati koristiti kad pišem o Mozambiku. Sad imam snage za samo ovih nekoliko linija. S njima tražim da se to barbarstvo zaustavi.

Iván Zahínos
Koordinator za medunarodne odnose
medicusmundi mediterrània

Preveli Lejla Mujkic i Jasmina Mujezinovic